Tekst: miaradunovickilibarda

“Moj” Filip je rođen 26. januara 2017. godine. Suprug i ja razmišljali smo da ga nakon godinu dana (i mog povratka na posao) upišemo u vrtić. Međutim, promijenili smo odluku i dogovorili se da se do septembra druži sa bakom, a da ćemo ga onda (kada je imao godinu i sedam mjeseci) upisati u vrtić. Jedan od razloga je i taj što je dosta kasno prohodao (godinu i tri mjeseca), a mi smo željeli da sačekamo da savlada hodanje kako bi krenuo u vrtić.

S obzirom na različita iskustva koja su nam prenosili porodica, prijatelji i ostali, kreirali smo svoje mišljenje i donijeli zajedničku odluku da ga upišemo u vrtić jer smatramo da je zdravo da provodi vrijeme sa svojim vršnjacima. Jedino čega smo se “bojali” su bolesti, prehlade i slično. Iz tog razloga smo se opredijelili za privatni vrtić, kako bismo izbjegli velike grupe u državnim vrtićima. To je jedini razlog zbog čega smo se opredijelili za privatni vrtić, a mislim da je posvećenost vaspitača ista kako u državnim, tako i u privatnim vrtićima.

Ja sam vjerovala da će se Filip lako prilagoditi i tako je i bilo. Ne dijele svi slično iskustvo sa nama, ali, imali smo sreće. 🙂 Po dogovoru sa vaspitačima, prvog dana je ostao oko 2 sata. Oni su nas nazvali kada su osjetili da mu je dovoljno za taj dan. Već sljedećeg dana je ostao do termina za spavanje – što znači ukupno 4 sata. Nastavili smo tako u toku prvih pet dana, tj. u toku prve nedjelje. Možda je bio spreman i da produži boravak na cijeli dan, ali nismo htjeli da izazovemo suprotan efekat. Već je druge nedjelje ostao na spavanju (vrijeme za spavanje je u vrtiću od 12h do 14h). Od tada, Filip ostaje u vrtiću 8 sata dnevno i uživa. Mislila sam da ćemo imati problem jer je kući spavao po 3-4 sata u toku dana, međutim, nije bio nenaspavan. Ranije liježe nego što je to bilo prije vrtića tako da nadoknadi san. 🙂 Želim da napomenem i to da je Filip bio spavalica i volio jda spava makar do 9 sati. Prvih par dana smo ga morali buditi za vrtić (oko 6:45), ali je već od trećeg dana sam počeo da se budi u tom terminu, tako da je naviku brzo prihvatio. To je zahtijevalo raniji odlazak u krevet u odnosu na period prije vrtića (oko 20 sati).

Takođe, ono što bih naglasila je i to da sam željela od početka da mu dam do znanja (koliko je mogao razumjeti) da ga ja (ili suprug) ostavljamo u vrtiću i da se pozdravimo sa njim, kako bi shvatio da ćemo se vratiti po njega. Tako, svakog dana mi mahne i kaže “pa-pa” uz osmijeh. Takođe, kada dođemo po njega, sa istim osmijehom me dočeka. Mislim da u tim situacijama treba biti uporan jer nisu sva djeca ista i mnogo je djece i roditelja kojima teško prođe proces prilagođavanja, ali mislim da je dobro da istrajete u tome, jer djeca treba da se druže sa svojim vršnjacima i vaspitačima koji dobro poznaju rad sa djecom.

Jedini “problem” koji smo imali na početku je problem sa hranom. Mislim da je to trajalo prve tri nedjelje. Iz tog razloga mu prije vrtića dajemo doručak, i odmah nakon vrtića ručak. On je između ta dva obroka jeo po malo u toku tog procesa prilagođavanja. Hljeb, koji nikad ne odbija, je bio rezervna varijanta da ne bi ostao gladan. 🙂 Međutim, i to se savlada, tako da on sada dobro jede i u vrtiću. Ali, navika davanja doručka prije vrtića i ručka odmah nakon vrtića je ostala. On doručkuje i kući i u vrtiću, kao što i ruča i u vrtiću i kući. 🙂

Od septembra smo imali jednu preležanu upalu grla sa visokom temperaturom i u isto vrijeme i virus. To su situacije kada dolazi do dileme da li odustati od vrtića “dok malo ne poraste”, ali isti taj virus može “zakačiti” u bilo kojoj igraonici, na igralištu, ili bilo gdje drugo. Tako da prehlade ne možemo zaobići, samo ih treba, koliko je moguće, spriječiti i sa strpljenjem se izboriti sa njima. Mi smo prezadovoljni radom vaspitača u vrtiću i činjenicom koliko je Filip “sazreo” za ovih par mjeseci.

#jasamcoolmama

#mismocoolmame