“Kultura se ne stiče gomilanjem informacija, nego širenjem svijesti”

Marija Montensori

By @akikoerak

Datum: 25.03. 2019.

Bez obzira na intenzivna traganja nauke i prakse u oblasti pedagogije, ali nesumljivo i u disciplinama poput sociologije, antropologije, psihologije te studija kulture, pristup najmlađim pripadnicima našeg društva – djetetu i njegovom identitetu, u svojoj suštini, nije odmakao od postavki koje je još krajem XIX vijeka postavila Marija Montesori. Ne ulazeći u temeljnije analize i razumijevanja metoda koji je, na prijemčiv način, objašnjen u knjizi “Upijajući um” (Marija Montesori, izdavač: Miba Books, Beograd 2013), a koja se može naći u našim knjižarama, na ovom mjestu konstatujem da je svoj edukativni rad Montesori posvetila stvaranju naučne pedagogije (integrisanju medicinskih znanja sa prilagođenim načinom vaspitanja i obrazovnim sistemom), kroz afirmaciju pokreta i senzomotornih iskustava djeteta.

Ono što je mene privuklo Montesori pedagogiji je odbrana i njega individualnosti djeteta, budući da se kompletna priča razvija od majeutičke pretpostavke, koju dokazuje u svom radu, da: “okolima sama ne kreira ništa (…) ali može da podstiče razvoj ili da ga ometa, pa i deformiše.”

Standardi ponašanja koje kao roditelji reprodukujemo i namećemo svom djetetu, često idu na uštrb upoznavanja “upojedinačenih” potreba svakog djetata, njegovih mogućnosti i načina. Tome pomažu i ne-senzitivni školski kurikulumi, koje sačinjava i implementira “država” i njeni agensi, u cilju re-produkcije intelektualno “uniformisanog, unisonog i bezimenog” ljudskog resursa, u tom smislu: kadra. Na taj način se stvara svojevrsna egzistencijalistička zbrka: nesporazum između pojedinca i društva, koja hrani šizodinu kulturu kao definiciju našeg vremena.

Knjiga “100 Montesori aktivnosti za najmlađe” (izdavač Publik Praktikum, Zemun, 2017 – dostupna u našim knjižarama) je čitko štivo pisano jednostavnim jezikom, koje pruža instrukcije kako razviti socijalni život i emotivnu stabilnost djeteta uključivanjem u svakodnevne aktivnosti, čime je njen značaj neprocjenjiv za odgoj naše djece. Sastavljena je iz poglavlja: Praktičan život; Senzorni život; Rad rukama; Jezik; Manuelne i kreativne aktivnosti; Opšta motorika i Priroda. Kroz njih se nude savjeti kako organizovati vrijeme kod kuće na način da se konstantno: podstiče dječja motorika, kao alatka za razvoj inteligencije (“dijete koje se samo služi svojim rukama ima snažniji karakter”), te razvija i usmjerava koncentracija kao glavni metod učenja (djecu nikada ne prekidati u igri). Pronaći ćemo i niz predloga za osmišljavanje izuzetno stimulativnih, korisnih a jeftinih igara; kada i na koji način pristupiti procesu odvikavanja od pelena, te cijeli set drugih, usmjerenih ka suštinskom razvoju brige o sebi, a kroz to i brige o svom okruženju.

Skrećem pažnju na poglavlje Jezik u kom se podvlači potreba preciznog imenovanja pojava i stvari. Izuzetno je zdravo, za razvoj inteligencije i bogatstva vokabulara, nazivati stvari jasnim imenima (kada je to slučaj, na primjer: umjesto ptice “sivi golub”, umjesto torba – ruksak, tašna, ceger i sl.) Posebno sam se vraćala, osjećajući da dobijam afirmaciju stava koji intimno imam duži period, na poglavlje o izboru knjiga za djecu i potrebu eliminisanja pretjerano stimulativmih, obojenih slikovnica i fantasticnih sadržaja. “Istinite priče su najbolja priprema za kreativnu imaginaciju i razvoj jezika.” Amin.

Pristup djeteta domaćinstvu, katkad, nije lako obezbijediti, ako ništa ono zbog specifičnog razmeštaja stvari, visine lavaboa, radne ploče u kuhinji itd. Zbog toga, određene aktivnosti nije jednostavno ni sprovesti, ali je zato ovom knjigom pristup djetetu olaškan, što nas čini dovoljno inspirisanim da razumijemo koncept i predočimo ga u djelo, u skladu sa funkcionalnim mogućnostima našeg doma.

U konačnom, razumijem da su vaspitanje i edukacija tekući procesi, koji ne završavaju. Naporedo sa “izgradnjom” djeteta i roditelji treba da rade na nijansiranju i profilisanju svojih mentalnih kompetencija, što je cjeloživotni zadatak, koji se ne smije pro/prepustiti. Činjenica ostaje da svako dijete ima drugačiju potrebu za izražavanjem volje, naslonjene na specifičan temperament. Prema tome, ne zanosim se da postoji knjiga koja će naučiti kako da budemo najbolji ili dobri roditelji. Ne bih vam umjela ni objasniti šta to zaista znači, ali znam da je to daleko od potrebnog, barem zbog upornih, montesorijevskih poziva ka njegovanju različitosti. Vaspitavajmo stihijski, osluškujmo instikte i pratimo potrebe svog djeteta, injektujući ono što smatramo evergreen vrijednostima čojstva. Budimo medijatori kreativnosti našeg djeteta i njegove urođene potrebe za osmišljavanjem svijeta.

Montesori pristup nas u tom cilju osviješćuje kako da pomognemo u stvaranju samostalnih budućih ljudi, sposobnih da spoznaju svoje potrebe, brinu o sebi, cjelozovotno rade na sebi, postanu asertivne i stabilne individue prijemčive za interakciju sa okruzenjem i njegovim fluidnim promjenama. S toga, naša roditeljska uloga je dovoljna, štaviše ogromna i to me, na poseban način, “loži” J.

Naša su djeca bića volje, a zadatak edukatora (onoga koji obrazuje i vaspitava) je da tu volju osluškuje/mo i njeguje/mo. Imajmo povjerenja u našu djecu, afirmišimo spontanost i lični izraz. Zapravo, takvo što nas čini bogatijim, pulsirajućim društvom i obezbjeđje formulu za borbu protiv savremenih, identitetskih šizofrenija.